|
Vojnik u crnoj kabanici razmakne šatorsko krilo i uđe u bunker. Priđe sivo maslinastim sanducima s municijom, poslaganim uz vreće pijeska. Šutke, izvadi iz ruksaka bijelu plastičnu vrećicu i objesi je o čavao. Visok, koščat momak odvrati pogled od puškarnice i krene prema pridošlici. - Ma gdje si, Pjesniče, puško stara? Je l to jako pada vani? - Nije nego! Pada, Ćopo, pada. Pada pravo, ne prestaje. Mokar sam ko kreten. Evo sam ti donio lanč-paket – reče Pjesnik vješajući mokru kabanicu. Skine kapu i prođe prstima nekoliko puta kroz gustu kosu. - Ima l kafe? – upita Ćopo. - Ima. Ima i mlijeka. I konzerva gulaša. - Super, daj vamo. Da ti ostavim ovu skalameriju od tranđe? - Može, vraćam ti ga po Surli, on je na straži od dvanes. Nego, šta nam rade komšije preko puta? - Ništa. Zazujalo iz papovke par puta ko i obično. Jebiga, primirje. - Da, da. Zadnji puta za primirja ubiše rahmetli Fahru. A imo je tek devetnes. Taka su ti njihova primirja, Ćopo moj – uzdahne Pjesnik. - Onda, odo ja – reče Ćopo navlačeći Pjesnikovu mokru kabanicu – vidimo se popodne, u dva. Pažljivo pospremi lanč-paket u ruksak, prebaci Srbijanku preko ramena s cijevi nadolje i vidno šepajući na onu desnu kraću nogu, krene ka izlazu. - Inšala, moj Ćopo, inšala – odgovori Pjesnik. Izvadi dalekozor iz futrole, pa priđe uskom prozorčiću puškarnice. Kiša je prestala. Pojavilo se sunce i obasjalo Sarajevsku kotlinu. S lijeve strane preko rijeke Željeznice, prema Ilidži, iz daljine su iz tanke magle izranjale krošnje stogodišnjih platana i kestenova Velike aleje. Bliže, odmah preko lijeve strane rijeke, na puškomet, bio je ukopan prvi četnički bunker. Onaj drugi preko puta, s ove desne strane rijeke, bio mu je puno bliže, na nekih tristotinjak metara. Dijelio ih je samo suh kanal obrastao grmljem. Armija je držala gornji, a vojska Republike Srpske donji dio rijeke. Ponekad je Pjesnik i golim okom mogao primijetiti pokrete u neprijateljskom bunkeru. Kada bi Srbin zapalio cigaretu, pa bi plamen na trenutak bljesnuo u puškarnici, vidio bi odbljesak njegova dalekozora i tako znao da i onaj preko puta promatra njega. Otkako su prije tri dana došli iz pripreme i preuzeli položaj, njegova i čedina smjena su se preklopile. Sve je to jedno veliko sranje. Kolko jučer smo bili jedna vojska. Eh, pravila službe su ostala ista, samo su se ljudi promijenili, pomisli. Pjesnik nikada nije pucao prijeko, niti je za to imao volje, pa tako niti Srbin nije pucao na njega. Bilo je to nekakavo njihovo, osobno primirje. Prešutni dogovor, koji su eto ova zadnja tri dana, iako smrtni neprijatelji, njih dvojca uredno poštovali. „Svejedno, valja mi biti oprezan. Nikad ne znaš kada će te guja ujesti“, pomisli i kao da ga je nešto podsjetilo, odloži dalekozor, pa iz ruksaka pedantno izvadi malenu bilježnicu, olovku i gumu za brisanje. U noćašnjoj je smjeni počeo pisati novu pjesmu, no prekinula ga je fenjeruša – svjetleća granata. Mislio je da je napad, ali bio je ćorak, ništa se iza toga nije dogodilo. Sada se opet podsjetio pjesme pa otvori bilježnicu i na glas pročita dio stiha: crna zmija pleše u ambisu nit je dolje zemlja nit je gore svod... Pogleda još jednom tekst, pa ga opet glasno pročita. Učini mu se da je riječ zmija nekako bezazlena, prejednostavna i neupečatljiva. Promisli, pa uzme gumicu za brisanje i umjesto obrisane riječi napiše crna mamba. - Da, crna mamba zvuči opasno... smrtno. Da, dobro sam to skonto, to je to – promrmlja zadovoljan sebi u bradu i nastavi pisati. Unutra, vonjalo je po truleži i ulju. Crnom ulju kojim su generacije željezničara premazivale pružne pragove od kojih je bunker bio sastavljen. Osjetio se i ustajao miris sagorjela baruta. Pojača ton radio aparata. - Sarajevo, ljubavi moja... – pjevao je Monteno, Pjesnikov najdraži pjevač. * * „... i na kraju, dragi tata, ja i majka smo dobro nemoj se za nas brinuti. Tetka Slavka brine o nama i u Neđarićima nam je super. Samo nam se ti vrati, pa će biti još i bolje. Šaljem ti moj najnoviji crtež. Lijevo je majka, a ono u sredini, s puškom, si ti. Ja sam ona mala desno, s našim Vučkom. Volimo te svi, tvoja Maša.“ Uz težak uzdah Ognjen pažljivo vrati pismo u kuvertu. Otkako se prijavio kao dobrovoljac u Srpsku gardu Ilidže, kao bivši Legionar, mislio je da može dati više za obranu Otadžbine i srpstva. Međutim, pokazalo se da su položaji u vojsci rezervirani za bivše oficire JNA, političare i one koji su imali gomile para za osnivanje svojih osobnih vojski i proširivanje ogranaka mafije. Kasno je primijetio da je rat samo izlika za legalizaciju kriminala, trgovinu ljudima, šverc, preprodaju, pranje novca, nelegalnu zaradu i sve prljavštine koje ljudska mašta može i zamisliti. Shvatio je i da su balkanski političari u tome nenadmašni. Ipak, spasilo ga je iskustvo Legije pa je sada, trudeći se da bude potpuno neprimjetan, glumio maleni kotačić u mašineriji rata koja je zahvatila balkanske prostore. U ovome trenutku jedino važno bila je njegova obitelj i kako preživjeti. Sudjelovao je u nekoliko ratova širom svijeta i znao je da i ovom ratu jednom mora doći kraj. Bio je vrhunski profesionalac i kao takav bio je strpljiv. U prolazu baci pogled kroz puškarnicu, pa dohvati dugme radio aparata. Sa srpske Radio-Ilidže prebaci na Radio Sarajevo. Turčin u bunkeru preko puta nije ga brinuo, no nije se dao zavarati. Svako malo pogledao bi kroz puškarnicu. "Opreza nikad dosta", pomisli pa pojača ton. Kemal Monteno je pjevao: Bilo gdje da krenem o Tebi sanjam Putevi me svi Tebi vode Čekam s nekom čežnjom na svjetla Tvoja, Sarajevo, ljubavi moja.. - ..Sarajevoo, ljubavi mojaa... – zapjevao je iz sveg glasa i Ognjen refren poznate pjesme. Bio je tako tužan i tako sretan i tako jadan. I sve to u isto vrijeme. A iz smjera Otesa čuli su se avioni UN-a koji su neumorno slijetali i uzlijetali. Dovozili su hranu i lijekove, a odvozili djecu. Djecu Sarajeva. Pjesnik spremi bilježnicu u ruksak. Dohvati lanč-paket, izvadi koncentrat kave i uspe u čuturicu s hladnom vodom. Doda sadržaj dvije vrećice šećera i navrne čep. Mućkajući, krene prema otvoru puškarnice. Pogleda van i kad se već htio okrenuti, ugleda pokret u grmlju s desne strane kanala. Gledao je i nije vjerovao vlastitim očima. Dijete od kojih osam-devet godina, djevojčica, išla je ravno prema rijeci. U ruci je držala dva plastična bijela kanistera. Činilo se da su veći od nje. I išla je bezbrižno, pravo prema rijeci. - Jebote, ovo ne može bit! – izleti mu iz usta. Dohvati dalekozor i pogleda u srpski bunker preko puta. Ništa. „Možda je ne vidi“, pomisli. Djevojčica je prišla strmoj obali, odložila jedan kanister, a na drugom odvila čep. Držeći se za granu grma jednom je rukom pokušala napuniti kanister s vodom. Pjesnik je opet fokusirao bunker preko puta, no tamo je sve bilo mrtvo. Vrati pogled na djevojčicu, ali nje tamo više nije bilo. Osjetio je da nešto nije kako treba. Djevojčice i dalje nije bilo, a na mjestu gdje je nestala i dalje je stajao veliki bijeli kanister. U panici shvati, nekako spozna, da je dijete vjerojatno palo u vodu i da treba pomoć. Pogleda u smjeru bunkera nasuprot. I dalje ništa. Odluči u trenutku jer vremena nije bilo. Izleti van svlačeći se u trku. Bacio je jaknu, košulju i počeo svlačiti majicu. Dotrči do obale i ispod zamućene površine rijeke, na dva-tri metra od obale, ugleda bijelu sjenu. Ništa mu više nije bilo važno, ni mine ni četnici, ni rat ni smrt. Bacio se naglavačke u prljavu vodu. Hladnoća ga je opekla i šokirala. Zaronio je na mjestu gdje ju je vidio i pružio ruku. Kao slijepac, mlatarao je rukama pod vodom. Izronio je, udahnuo zrak i ponovno zaronio. I glavom udario u nešto mekano. Grčevito je, zadnjom snagom, zgrabio i izronio van. Dijete se otimalo i kašljalo. Čizme i natopljene hlače vukle su ga prema dolje, bilo mu je neizdrživo hladno, a voda ga je lagano nosila prema matici, dalje od obale. Jednom je rukom očajnički mlatio po vodi, jedva se održavajući na površini. Gotovo, pomisli, znao je da je gotovo! Nikad neće uspjeti! - Ej, drži ovo! Uhvati se za opasač! – neki mu je glas viknuo iza leđa. Posljednjim se snagama okrene i pokuša dohvatiti širok kožni remen koji mu je dobacivao čovjek s obale. U trećem pokušaju ga zgrabi. Pod nogama osjeti čvrsto tlo i, držeći djevojčicu, dotetura na blatnu obalu. Nije više osjećao ništa, ni vodu ni hladnoću ni strah. Od umora pao je na koljena. Djevojčica se podigla i zakašljala, a onda tiho zaplakala. Čovjek u maskirnoj uniformi zagrli dijete da je zagrije i utješi. Onda se odmakne i kad se malo smirila primi je za obje ruke. Trljao je njene male blijede ruke i nešto joj umirujućim glasom govorio. Djevojčica je prestala plakati, no i dalje je jecala. Vojnik skine svoju jaknu i zaogrne je. - Hej, smiri se.. sve je u redu. Sada je sve u redu – govorio je nepoznati pa zapita – kako se zoveš? - Ma... Mari... Marija! – i dalje jecajući odgovori dijete. - Marija? Pa šta š ti ovde, Marija? – zapita je vojnik smireno. - Posla... poslala me maj... majka po vodu! Nemamo vode. - Dobro je, Marija, dobro je. Prepala si me pravo! Je l sad sve u redu? - J... jest. Al nemam vode. Ubiće me majka! – djevojčica će opet pred plač. - Ajde, ajde, ne plači bez'ze, neće tebe niko lemat, ne boj se. Evo, napunit ćemo ovaj balon i to je to, u redu? - Da – reče djevojčica. Oborila je pogled i kao da je tek sada shvatila ozbiljnost situacije. Sada je tek primijetila da su vojnici. Strah od vode zamijenio je strah od uniformi. Drhtala je. Pjesnik je polako dolazio k sebi. Iscrpljen, napola je pratio razgovor, pa onako gol do pojasa i torza iz kojega se pušilo, sjedeći u blatu, reče: - A vidi mene kako izgledam, da me vidi stara, ubila bi me! – reče tek da je odobrovolji. Djevojčica ga pogleda i oči joj zaiskre. Pjesnik je onako blatnjav zaista izgledao smiješno. Drugi je vojnik napunio kanister vodom. Stavi ga pored djevojčice i namigne joj: - Slušaj, mi nikome nećemo kazivat ništa, kontaš? Al ni ti nikome ništa ne kazuj o ovome, u redu? Ovo će bit ko naša tajna, je l važi? - Važi – odgovori dijete. Brada joj je podrhtavala. - A sada bježi odavde i da ti više nije palo na pamet dolaziti tu po vodu! Idi! Dijete zgrabi kanister i više vukući ga nego noseći, požuri put grada. Još se jedanput osvrnula pa nestade u grmlju. Onda se pogledi dvojce muškaraca po prvi puta sretoše. * * - ... pa zato molim ovogodišnjeg laureata Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, književnika i autora Kemala Turbića, da primi nagradu i obrati se skupu s nekoliko prigodnih riječi. Pljesak se prolomio dvoranom Gradskog vijeća. Čovjek u srednjim četrdesetima, bujne neuredne kose, u skromnom izgužvanom odijelu bez kravate, strpljivo je čekao ispred mikrofona. Zbunjen, nervozno prođe prstima nekoliko puta kroz gustu prerano osjedjelu kosu. - Čast mi je primiti ovogodišnje najviše društveno priznanje Grada. Prije svega, želio bih zahvaliti svojoj obitelji, posebno svojoj kćeri, na koju sam najviše mislio kad mi je bilo najteže. Misli na moju djevojčicu hrabrile su i bodrile me da izdržim i preživim u onim teškim ratnim danima. Ovu nagradu posvećujem njoj, ali i svoj djeci slobodarskog grada Sarajeva. Tu posebno mislim na preko hiljadu i šest stotina nevine djece kojoj su u Sarajevu, za vrijeme opsade, oduzeli ono jedino i najdragocjenije što su imali, mladost. Umjesto govora, ja bih vam pročitao pjesmu koju sam napisao jednom posebnom prilikom, u bunkeru na Ilidži 15. aprila 1993., a zove se Ples Projektila. U prepunoj dvorani nastade muk. lezi!!! skutri se, iii... crna mamba pleše u ambisu nit je dolje zemlja nit je gore svod neodoljivo neuhvatljivo i vječno sikće lezi!!! skutri se u sebi, čovječe! ne gledaj i ne misli! ne diši! lezi! skutri se u sebi čovječe! to te crna mamba vrti da umreš u njenoj smrti to te crna mamba vrti da umreš u njenoj smrti to te crna mamba vrti da umreš u njenoj smrti... Završio je. U dvorani tišina. Onda se začuje pljesak, pa sve jači i jači. Ljudi su ustajali na noge i snažno pljeskali popularnom sarajevskom pjesniku i piscu. On je umornim očima kružio po licima uokolo. Zastane. U trećem redu, u kaputu bež boje, stajao je visok muškarac i smiješio se. Nakon više od deset godina pogledi im se ponovno sretoše. |
| studeni, 2007 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv